Marko Dmitrović je izgradio veliku karijeru obilaznim putem, preko Mađarske i nižih liga u Engleskoj i Španiji stigao je do najveće pozornice. Govorio je o svom početku.

-Mojih suza nije bilo, ja sam bio klinac i ja sam bio mnogo srećan. To su više bile suze mojih pokojnih roditelja, pre svega majke. Otac je isto bio, ali on je u sebi plakao. Više majka nije mogla da... Teško je bilo. Sad sam i ja roditelj, znam, razumem da dete sa 15 godina... Sa 15 godina smo mi svi klinci, ne znamo ništa o životu i puštaš iz jedne Subotice dete da ide u veliki grad, u Beograd. to su godine kad ulaziš u pubertet, ima mnogo krivina i mnogo je lakše skrenuti sa puta. I profesionalnog i privatnog. Ja to sasvim razumem. Zvezda je bila moj san, ja nisam prihvatao ništa drugo što nije odlazak u Zvezdu. Na kraju, to je ispunjen san. Šest godina, prelepih u Crvenoj zvezdi. Nisam dočekao da igram za prvi tim, ali to su sasvim normalne stvari u sportu. Uspeh i neuspeh su sastavni deo sporta i života. Srećan sam što sam imao priliku da budem u mlađim kategorijama i dosta vremena u prvom timu - rekao je Marko Dmitrović u podkastu "Alesto".

Postao je reprezentativac, osvajao trofeje, branio protiv najboljih fudbalera svih vremena i uvek se sećao da je majka zaslužna za to.

-Moja majka je htela da studiram medicinu, ali meni stvarno nikada nije padalo na pamet. Moja sestra je završila stomatologiju i već može da počne da radi", otkrio je Marko Dmitrović pre nekoliko godina i dodao da je majka imala presudnu ulogu u njegovoj karijeri: "U jednom trenutku, kada mi je bilo devet-deset godina, hteo sam da igram. Bio mi je dosadilo da budem golman. I igrao sam, desetak meseci, godinu dana. Kao levi bek i to istureni. Blizu mog grada je organizovan turnir u futsalu, golman i petorica igrača. Tad sam bio debeljuškast. Visok, ali debeljuškast. I bilo mi je teško da se krećem, nisam znao kuda idem. Promašivao sam mnogo. Došao bih na dva metra od gola, samo da gurnem loptu u gol i sve sam promašio. Majka mi je stalno govorila da ne budem golman, da što sam više napred, manje se patim, da golmani primaju mnogo udaraca, da ću se povrediti... Posle te utakmice sam joj rekao da znam da će me vratiti na gol. I tada mi je prvi put u životu rekla: 'To je tvoje mesto'. Tako da sam se vratio i mislim da se nisam prevario".