Zlatna medalja je, očigledno, uvek cilj vaterpolo reprezentacije Srbije, bez obzira na kojem takmičenju da učestvuje.

Nedavno je u Beogradu, na Evropskom prvenstvu, cilj dostignut, ali nije bilo lako. Bilo je i sumnjičavosti... O tome za Alo! priča selektor Uroš Stevanović (43), koji se s „delfinima“ okitio zlatom i na Olimpijskim igrama u Parizu pre dve godine.

- Šta je realno u nekom trenutku, zavisi od situacije do situacije. U ovom trenutku želeli smo da pred domaćom publikom dođemo do najsjajnije medalje. Na početku i tokom priprema, kao i na samom prvenstvu nije to baš izgledalo idealno i onako kako smo želeli. Ali kad se na kraju pogleda, bili smo dominantni. Dve pobede nad Mađarskom, pobeda protiv Španije, četvorostrukih svetskih prvaka, pobeda protiv Italije, sve one potvrđuju da smo sasvim zasluženo osvojili titulu prvaka Evrope - smatra Stevanović, ujedno trener državnog i regionalnog prvaka Radničkog iz Kragujevca.

Da li je teže ostvariti visok plasman s reprezentacijom ili s klubom?

- Nije to moguće uporediti. Reprezentacija je velika čast, obaveza i ponos u svakom smislu i sigurno da svi, ne samo u našoj već i drugim reprezentacijama, drugačije pristupaju i pripremama i učešću na takmičenjima. To čoveku obeleži i igračku i trenersku karijeru. Reprezentacija je nešto posebno, nešto više. Naravno, nema omalovažavanja ni klupskih uspeha. Od toga živimo i sigurno isto dajemo maksimum, ali odgovornost je daleko veća u reprezentaciji.

Ima li dilema i, ako ih ima, koje su u pripremnom periodu reprezentacije pred veliko takmičenje?

- Uvek ima. Moje iskustvo kao selektora u ove tri godine jeste da kad god sam otpočeo pripreme s nekom idejom, uvek su se menjale u toku priprema. Trening je živi proces, pogotovo pripremni period, pa i za utakmice od prvog minuta mora da postoji i plan A i B i C. Tako smo mi ove pripreme počeli s dvojicom igrača, Mandićem i Jakšićem, koji nisu igrali prvi deo sezone za klubove. U pripreme su krenuli roviti, pod velikim znakom pitanja koliko uopšte mogu da se spreme. Da nisu igrali pred domaćom publikom, pitanje je da li bi se odazvali pozivu i da li bi se toliko žrtvovali za Evropsko prvenstvo.

Postoji li problem kad treba doneti konačnu odluku o sastavu tima ili to treba prelomiti bez velikih emocija?

- To je najteže za svakog trenera, kad posle priprema mora da saopšti sastav, a dvojica, pa i trojica-četvorica moraju da otpadnu. To nije lako ni igračima, svako to podnosi na drugačiji način, ali to su odluke koje su sastavni deo trenerskog posla i moraju da budu donete, naravno, u dogovoru sa stručnim štabom, ali prvi trener snosi najveću odgovornost.

Šta je bilo presudno na EP u Beogradu?

- Igra pred domaćom publikom, pred porodicom, familijom, prijateljima, pred svima nama dragim ljudima koji su došli i dali nam podršku od prvog do poslednjeg meča. Pogotovo što nismo bili spremni onako kako smo želeli, daleko od maksimuma, pa onda sa svim tim problemima koje smo doživeli pred polufinale. Podrška publike sigurno je bila presudna za zlatnu medalju. Uz ogroman kvalitet reprezentativaca i timsku igru. Nijednu utakmicu nismo odigrali u istom sastavu zbog povreda i kazni, ali smo bili tim.

Da li ima igrača, pored Glušca, koji su se posebno istakli i na koje u narednom periodu može ozbiljno da se računa?

- Naravno. Od kada sam postao selektor 2023. godine, širi spisak se uvek menjao. Prošlo je 35 i više igrača. Mladi su dobijali šansu na svakim pripremama, na trening utakmicama, na Svetskom kupu, do Pariza, kad smo iskristalisali tim koji najbolje funkcioniše i koji u ovom trenutku donosi rezultate srpskom vaterpolu.

Radnički je, ako se uporedi s Partizanom, Zvezdom, Jugom, Mladošću i još nekoliko primorskih klubova, ipak novajlija na vaterpolo mapi. Da li je potrebno još malo strpljenja ili je sad pravo vreme za još bolje rezultate?

- Radnički je na regionalnom nivou prisutan 13-14 godina. Imamo dve titule prvaka Regionalne lige. Tu smo ostvarili ambicije, ali one nisu dovršene. A podjednako je teško doći do evropskog vrha jer, kao i u takmičenjima, reprezentacija ima osam-devet ekipa koje su u užoj konkurenciji za trofeje.

Kakvi su lični planovi?

- Trenerski posao je takav kakav jeste. Mora da se računa i na otkaz i na ostavku, sve zavisi od rezultata. Ambicije su sad najveće, ciljevi su jasni, kao i zadaci koji su pred nama - kaže selektor „delfina“ iz uloge trenera Radničkog.

Stevanović je u Kragujevcu od septembra 2013, s porodicom od 2017. godine, kad se i oženio. Sin mu ima dve i po godine. Još nije za bazen, ali tata kaže da će ostaviti njemu da bira.

Ka nizu klupskih i reprezentativnih uspeha Uroš Stevanović je pošao 2009. godine. U Radničkom je od 2013. kao pomoćni, a potom i kao prvi trener. U reprezentaciji je od 2014. bio pomoćnik Dejana Savića, a od 2022. selektor Srbije.