-Imao sam veoma težak život. Ne samo ja, već cela moja porodica. Imali smo baš težak život, teško odrastanje. Zato znam šta ovi momenti znače, zato na ove trenutke gledam malo drugačije nego drugi momci. Za mene su ovi momenti posebni, kao tetovaže, ostaju sa tobom zauvek - počeo je Degenek sa knedlom u grlu.

Nastavio je u istom ritmu.

-Ovi Mundijali 2018, 2022 i sada 2026. godine, to su tetovaže u mom srcu i mozgu koje nikada neću zaboraviti. To su stvari koje me motivišu i daju mi motiv da prenesem svoja osećanja momcima u svlačionici. Kada to uradim u svlačionici, kada to kažem njima ili novinarima, to dolazi iz srca. Ne radim to za klikove i preglede, to je nešto iznutra. Ovi mladi momci, mladi sportisti, momci koji su u timu, još ne shvataju da smo mi na Svetskom prvenstvu. Ali, kada sletimo u Vankuver, kada izađu na teren, kada vide stadion, svlačionice, tada će da shvate da nema ništa veće od ovoga. Da nema veće utakmice od ove, 70.000 ljudi na stadionu, 60.000 kamera, svetla reflektora, mali milion malih detalja, sve se snima. 

Degenek je rođen u selu Orlić kod Knina u aprilu 1994. godine. Sa porodicom je otišao iz Dalmacije, a njegov otac Dušan se nikada nije vratio do rodne kuće. Mnogo godina posle Oluje, u kojoj je više od 200.000 Srba prognano iz svojih domova sa područja Republike Srpske Krajine, Degenek je otišao da vidi rodni kuću. I zaplakao je od snage emocija.

"Otac nikada posle 'Oluje' nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica deda odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem, iako sam bio beba kad su me odneli odatle. Valjda se to oseti, sve ono što su mi roditelji pričali kako smo otišli, sve ono što sam video na snimcima, sve je pobudilo emocije u meni", rekao je Degenek u jednom ranijem intervjuu.